PRAVNA I MORALNA ISTINA: Zašto Hrvatska ima puno pravo zabraniti simbole agresorske JNA

Piše: Mario Perković, hrvatski aktivista

Svjedoci smo sustavnog pokušaja povijesnog revizionizma pod krinkom “ljudskih prava” i “slobode izražavanja”. Radnička fronta i slične grupacije uporno serviraju narativ po kojem je crvena zvijezda petokraka nedodirljivi simbol antifašizma, dok svakoga tko se usprotivi njezinu isticanju nazivaju “povijesno nepismenim”. No, tko je ovdje doista nepismen? Oni koji ignoriraju krvavu povijest devedesetih ili građani RH koji odbijaju slaviti simbole svojih krvnika?

1. Zamka zvana “Antifašizam” – Demontaža lažnog narativa

Glavni argument zagovornika petokrake je da je ona simbol pobjede iz 1945. godine. Međutim, za građane Republike Hrvatske i Hrvate, taj simbol je 1991. godine doživio svoju potpunu moralnu i političku propast.

Kada je JNA, noseći upravo te crvene zvijezde na svojim kacigama i tenkovima, krenula u rušenje ustavnog poretka RH, petokraka je prestala biti simbol bilo kakvog “oslobođenja”. Ona je postala službena oznaka agresorske vojske. U međunarodnom pravu, država ima apsolutno pravo zabraniti simbole formacija koje su izravno napale njezin suverenitet i počinile ratne zločine nad njezinim stanovništvom.

2. Pravni štit: Strasbourg nije prepreka, nego izgovor

Često slušamo kako Europski sud za ljudska prava (ESLJP) “zabranjuje zabranu” petokrake. To je klasična pravna manipulacija. Sud u Strasbourgu u predmetima poput Vajnai protiv Mađarske naglašava da se simboli ne smiju zabraniti “paušalno”, ali ostavlja državama tzv. “polje slobodne procjene”.

Hrvatska situacija je jedinstvena u Europi:

• Mi nismo zemlja koja o komunizmu priča samo teoretski.
• Mi smo zemlja koja je pod tim simbolom krvarila u modernoj povijesti (1991. – 1995.).
• Članak 10. Europske konvencije dopušta ograničenje slobode govora radi zaštite nacionalne sigurnosti i prava drugih. Dostojanstvo hrvatskih žrtava, obitelji poginulih i nestalih je “pravo drugih” koje mora biti iznad prava na provokativno mahanje zastavama propale države.

3. Dvostruka mjerila i selektivna pravda

Licemjerno je tražiti strogu primjenu zakona za ustašku ikonografiju (koja u demokratskoj Hrvatskoj nema i ne smije imati mjesta), dok se istovremeno slavi ikonografija režima koji je provodio masovne likvidacije nakon 1945. i agresiju 1991. godine.

Hrvati ne traže mržnju, već dosljednost. Ako zakon prepoznaje totalitarnu narav jednog režima, mora prepoznati i agresorsku narav simbola koji je razarao Vukovar. Radnička fronta nas uči o granicama SR Hrvatske iz 1974., ali zaboravlja da su upravo oni koji su nosili petokraku te granice pokušali izbrisati tenkovima.

4. Kako doći do zabrane? Put suvereniteta

Hrvatska ne treba čekati dopuštenje iz Bruxellesa ili Strasbourga da bi zaštitila svoj dignitet. Put je jasan:

1. Lex Agresor: Donošenje zakona koji zabranjuje simbole svih postrojbi koje su sudjelovale u oružanoj agresiji na RH.
2. Zaštita javnog reda: Primjena Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kojim se isticanje zvijezde definira kao izravno vrijeđanje moralnih osjećaja građana RH.
3. Nacionalni konsenzus: Radnici, branitelji i svi građani moraju se promatrati kao cjelina. Ne možemo graditi budućnost na simbolima koji su tu cjelinu pokušali fizički eliminirati.

Zaključak

Dosta je bilo pognutih glava pred onima koji vole Jugoslaviju više od Hrvatske, a petokraku više od slobode. Naša je dužnost prema žrtvama Domovinskog rata osigurati da se simboli agresora više nikada ne vijore našim trgovima pod krinkom “demokracije”.

Hrvatska je izborena u krvi, a ne u Strasbourgu. Vrijeme je da to potvrdimo i svojim zakonima.